Volio je taj osjećaj. Za koji trenutak će početi magija. Svi će mu se diviti, a on će dati sve od sebe. Sjeo je na stolicu i dodirnuo drvo. Osjetio je energiju. Zavjesa se diže. Počelo je. Spustio je prste na tipke… ostalo je bio lahko. Riječi mu nikad nisu bile jača strana, ali ovo je bio njegov teritorij. Izlio je dušu po tipkama, iz njegovih je zglobova iščezao sav umor i bol koji je osjećao prije toga. Samo on i muzika. Njegov jedini prijatelj, njegova ljubavnica. Metronom u grudima je kucao sve brže i brže dok se približavao posljednjem arpeđu i onda… ništa. Ne! Pokušaj ponovo…opet isto. Kako je ovo moguće…? Ruke su se micale, ali ništa nije ostajalo iza njih. Zašto mu se ovo dešava? Gubio je dah dok se upinjao da odsvira taj arpeđo. Znao je kako zvuči, ali htio je da čuje, a umjesto toga je u odgovor dobio tišinu.
…opet se probudio u znoju. Napolju je bjesnila nijema oluja. Negdje je kloparao prozor, ali on to nije mogao znati. Zašto uvijek sanja ovaj isti san? Zar nije dovoljna patnja dan koji proživi u svom tihom svijetu, nego mu se vraća i po noći taj divni zvuk, i podsjeća ga kako je nekad bilo, daje mu nadu i raspiruje maštu… samo da bi ga jutro surovo vratilo u zbilju. Ovo je bio posljednji put. Ni to nije mogao znati. Munja je osvijetlila njegovu mračnu postelju. Stegao je šaku. U tom trenutku još jedna munja. Ovaj put posred njegovog srca koje je prestalo da kuca. Metronom je zastao, dok je arpeđo odzvanjao na nebu…
*
*
*
*
*
*
*
*
*
…nećeš umrijeti dok god živi tvoja muzika…
